Osnovna škola Marina Držića Dubrovnik

Kada nešto želiš i trudiš se svim srcem doći do cilja, ne postoji ništa što bi te moglo spriječiti.                                                   

IZNENADNI KOŠ

Sara Žanetić, rođena u Dubrovniku  2000. godine, učenica je Osnovne škole Marina Držića i trenira košarku u kojoj postiže zapažene rezultate. Zadivila je navijače zabivši daleki koš na utakmici protiv Šibenika.

Koliko se baviš košarkom?

Sve je započelo pretprošle godine kada sam se vratila doma s košarkaše utakmice koju sam odgledala s tatom. U toj utakmici pronašla sam nešto što me je zadivilo i htjela sam se upisati te probati nešto novo, nešto za što mislim da sam dobra te da mogu uspjeti. Tri dana nakon, pošla sam kod moga sadašnjeg trenera i upisala se.

Na kojoj si utakmici zabila svoj prvi koš? Jesi li obraćala pažnju na reakcije navijača?

Prvi koš zabila sam na svojoj drugoj utakmici u Dugopolju. Nisam obraćala pažnju na navijače, u tom sam trenutku bila fokusirana samo na igru. Sve se to dogodilo nekako neočekivano, ni sama nisam znala da sam sposobna to učiniti, ali sve se može, samo trebaš malo hrabrosti, truda i dobre volje!

Što se točno dogodilo?

Pa… cura iz mog tima dobacila mi je loptu, ali ja sam bila previše udaljena od koša, a protivnička me je ekipa doslovno opkolila. Nije postojala osoba kojoj sam mogla dobaciti loptu pa mi je preostalo probati sama zabiti koš. Izvela sam dvokorak, iako sam bila oko pet metara udaljena od koša, te ubacila loptu koja je nekim čudom prošla kroz mrežu. To je bio moj prvi, ali i iznenadni koš.

Planiraš li se možda u budućnosti baviti košarkom?

Naravno, planiram. Taj sport stvara neku pozitivnu energiju u meni, nešto što me potiče na rad, trud i razmišljanje. Volim se baviti time i nadam se da ću u budućnosti postići neke rezultate i postati uspješna jer je to ono što trenutačno želim.

Kakav je odnos među suigračima?

Mi smo svi jedna velika obitelj, uvijek smo tu jedni za druge. Nema svađa, a to je najvažnije za ekipu poput naše. Upoznala dosta dragih osoba s kojima se nadam ostati u kontaktu. Pravi smo tim.

Postoji li osoba koja ti je košarkaški uzor?

Da, cure iz starije ekipe su sjajne. Na neki bih način htjela biti poput njih jer dok ih gledam na utakmicama zamišljam sebe. Cijelu utakmicu odigraju savršeno i svaki put fasciniraju navijače. Naravno, za sve to je zaslužan naš trener.

Imaš li tremu prije utakmice?

Ne, nisam osoba koja se trese od treme prije utakmice. Jednostavno sama sebi rečem: „Kako bude, bit će“ i nosim se s time. Jako je važno biti tijekom utakmice opušten!

Kako se osjećaš nakon uspješno odigrane utakmice?

Ponosna sam i na sebe i na svoju ekipu. Često pobjeđujemo i trudimo se postići što bolje rezultate, a i sama sam svjesna da, kada nešto želiš i svim srcem se trudiš doći do cilja, ne postoji ništa što bi te moglo spriječiti!!

 Podržava li te tvoja obitelj?

Naravno, imam podršku obitelji, pogotovo mog tate jer njemu puno znači kada se bavim sportom, kada se trudim u nečemu postati netko i nešto. Svjesni su da se u budućnosti planiram baviti košarkom, znaju  koje rezultate postižem i jako su ponosni.

                                                          Maris Pavičević, 8.r.